Dva lica sestre Slavice: Kako je jedna seoska ordinacija krila najmračniju tajnu

Tog jutra čistačica je dobrano okasnila. Kada je konačno stigla, uletjela je u ordinaciju poput glavnog doktora i sebi nasula šoljetinu kafe koju je srkala skoro do osam sati, praveći pauze samo da prebriše hodnike. Čišćenje ordinacije i kuvanje te iste kafe, naravno, obavila je Slavica.

Nikada nije razumijevala kašnjenje, a kamoli bahatost i neodgovornost. Još od djetinjstva je bila naučena da svoje obaveze ispunjava marljivo, a da ono pogrdno što misli o drugima zadrži za sebe, po principu – ako nemaš ništa lijepo da kažeš, radije ćuti. Još jedna bitna lekcija zasnivala se na onoj dobroj staroj mudrosti da umiljato jagnje dvijee ovce sisa.

Nije kritikovala čistačicu, koja je i sama izgledala prljavije od hodnika koji čisti, a ni obesnu, umišljenu matoru zubarku Dragicu kod koje je radila. „Imaš posao, kakav god da je“, govorili su joj roditelji, „slabo je plaćen, ali neko nema ni to. Početnik si, budi vrijedna, kasnije ćeš ubirati plodove svog strpljenja.“

Često joj je glavom odzvanjalo to: „A neko nema ni to.“ Pa, ja nisam taj „neko“, pomislila bi. Ja sam ja, i želim mnogo više od toga.

„Pobogu, Slavka, nemoj mu više davati bombone, zubi su mu uništeni, a nema ni deset godina!“ vikala je Dragica, skoro zaklanjajući svojim ogromnim tijelom čitavog sićušnog dječaka. „Koliko ti je godina, mali?“

„E-e... E-et!“ pokušavao je da izgovori dečak, savijen pod Dragičinim bujnim grudima, s pola aparature za popravku u ustima.

„Devet? Šta kaže?!“

„Sjutra puni devet, doktorka, zbog toga su bombone. A ne zna doktorka, mili, da se bombone samo sisaju, a da čokolada mnogo više šteti zubima!“ umekšavala je ton sestra Slavica, pakujući mu poklončić pred polazak.

Voljela je djecu. Maštala je da ih rodi jednog dana nekome ko će se s njom smijati i ko će umjeti da im bude pravi pravcati tata. Ali takvog u malom selu još uvijek nije upoznala. Oni iz grada tražili su nešto sasvim drugačije od nje.

„A gdje Slavka nabavlja ovakve đakonije, a? Ovih bombona nema kod nas u prodavnici…“ prišla je čistačica i drsko izvukla jednu bombonu iz kesice, na šta je dječak izdužio vrat i razrogačio oči.

„Iz grada, iz grada! Slavka voli tamo da se voza!“ viknula je Dragica, pa je mrko pogledala.

„Jesi li poželio nešto lijepo za rođendan?“ pitala je Slavka malog Jovana na izlasku iz ordinacije, a onda mu naglo stavila prst na usne. „Ne, ne, nemoj mi reći, jer se onda neće ostvariti!“

„Mogu li samo nešto da Vam kažem, teta Slavka? To nije vezano za ljude, ni za tatu, nego za jedno mjesto!“

„Dobro, dobro, ne smiješ mi odati. Imam i ja takvih želja...“

„Kakvih? Da odete negdje? Gdje?“

„Na more, na primjer. Znam, jako je daleko. Ali eto, to poželim skoro za svaki rođendan… Eno ti tata stiže, kreni da te ne čeka.“

Kako je ulazio u auto, Jovan je zaboravio i na bol u zubu i na kesicu bombona, ljubeći u obraz oca kome se najviše radovao. Majku nije imao i o njoj se nikada nije pričalo. Dragica je jednom pomenula kako se po selu šuškalo da ga je ostavila ubrzo nakon porođaja, spakovala prnje i nestala bez traga.

A on... On je bio sve ono o čemu je Slavica maštala. Nije imala kome da priča o Jovanovom ocu, niti o tome zbog čega svoje dijete već nekoliko dana čeka upravo ovako – u kolima. Ranije je izlazio ranije, sjedio bi u hodniku, pričao s ljudima iz sela, sa čistačicom, sa Dragicom. A najviše sa njom. Dok ih je posmatrao kako se kikoću, Jovan bi pratio svaki pokret njenog osmijeha, svaki suptilni gest nježnosti između nje i njegovog oca, potajno se nadajući da će neka nova majka ući u njihov život.

Ocu to, očigledno, iz nekog razloga više nije odgovaralo. Sigurno sam previše brbljiva, pomislila je Slavica, kriveći uvijek sebe, tipično ženski, kao da je uvijek za sve ona kriva. Sigurno sam lupetala i preglasno se smijala. On je ozbiljan čovjek, šef u firmi, ima i godina. Šta ću mu ja, jedna balava sestrica. Ni svoje ime joj nije rekao; znala ga je samo kao gospodina Matića. Nosio je taj crveni šal čitave ove zime, kao da joj je svojom toplinom bojio sve hladne dane njenog probnog rada. Ali, otišao je.

Dugo je posmatrala tragove guma na pokislom parkingu ispred Doma zdravlja, opraštajući se sa prvom, a vjerovatno zadugo i posljednjom iskrom dopadanja koju je ikada osjetila.

Nisam ni ja za bacanje, utvrdila bi u sebi kada bi u njoj proradio prkos. Zgrabila je jaknu, jedva se javivši Dragici koja ju je ispratila tamnim pogledom pomešane zavisti i nerazumijevanja. Dvadeset pet mi je godina, ima mnogo toga što ja umem kao nijedna druga, unutrašnji glas joj je podizao urušeno samopouzdanje. Nisam stvorena za ovaj učmao život i ovu sredinu, nikada i nisam bila. Čuće svijet još za mene, obasjaće me svjetla nekog većeg grada, a onda idem dalje. Treba vjerovati u snove!

Svratila je kući samo da pokupi nekoliko stvari, podsjećajući roditelje da je petak i da žuri na drugi posao. Oni nisu mnogo zapitkivali; bilo im je drago što se trudi, što je poslušala svaki njihov savjet, i što su je vaspitali da postane odgovorna osoba koja ne preza od napornog rada.

Presvukla se u očevim kolima, razmišljajući nervozno o tome kada će konačno priuštiti sopstvena. Sjetila se drugarice sa studija kojoj su prilikom svakog izlaska pucale čarape i zločesto se nasmijala. Njene su uvijek stajale savršeno, a mini-suknja ih je otkrivala taman koliko treba. Nije bila od onih jeftinih djevojaka koje odmah pokažu sve. Smatrala je da ima stila. Jedva je dočekala da raspusti kosu, vječito stegnutu šnalama u toj prokletoj ordinaciji.

Dodala je gas i poput mlaznjaka projurila pokraj velikog luna-parka na putu za grad. Sjetila se kako ga je Jovan nekoliko puta pomenuo. Smrknuto nebo izgledalo je tako nisko, kao da će automobil svakog trenutka probiti teške, sive oblake.

Trideset kilometara proletjelo je pod točkovima kao tri metra. Zastala je pored koleginica čija je noćna smjena otpočela sa zalaskom sunca.

Mnoge od njih nisu birale – ulazile su kod prvog koji bi stao. Neke su se vraćale izudarane, ili što je još gore, bez zarade. Ali ne i Slavica. Umjela je da namiriše "normalnog" muškarca i na tome su joj sve zavidjele. Nagađale su da sigurno već ima podebelu ušteđevinu jer odradi makar petoricu svakog petka, dok su one visile na ulici i vikendom sa mnogo manje uspjeha.

Slavicu bi šminka potpuno transformisala. Bila je jaka, tamna, skoro napadna naspram njenog inače blijedog lica i slamnate kose. Držanje joj je bilo slobodno, ali ponosno, odajući djevojku koja drži do sebe. Ni nalik onoj povučenoj i krotkoj zubarskoj sestri. Šepurila se, potpuno vladajući prostorom, a njene zgodne, duge noge ni ženu ne bi ostavile ravnodušnom. Dešavalo se da uđe u auto sa parom, pa da je žene gledaju šta radi sa njihovim muževima. Jednom ju je jedan otac angažovao da njegovom sinu oduzme nevinost, a zatim je navalio i on. Bilo je svakakvih ludaka, ali punih para. Para koje su joj kovale put do zvijezda.

Imala je nevjerovatnu sposobnost da odvoji um od tijela. Kao na dugme. Da u mozgu prosto isključi centar za bol. Sve te dodire – masne, pohotne, jezive, prljave ili okrutne – doživljavala je kao dodire jedne te iste ruke: ruke života koji je iskušava, sa kojim se bori i koji na kraju redovno pobjeđuje. Za nju nije bilo razlike između vođenja ljubavi i grubosti; Slavica je imala cilj, a teret sredstava do tog cilja podnosila je kao nužni dio posla. Baš kao kada čistiš ordinaciju, poliraš opremu za vađenje zuba ili slušaš urlike pacijenata kojima Dragica pred penzijom promaši dozu anestezije.

Koliko god da je bila naoštrena te večeri, mjesto je nije držalo. Imala je osjećaj da je ovo početak kraja, da će se noć završiti brzo, da će iscijediti samo jednu bogatiju mušteriju i otići negdje, na primjer u bioskop. Nije pamtila kada je posljednji put pogledala film. Žurilo joj se, kao da još uvijek bježi od one seoske sebe, iako ju je ostavila kilometrima iza leđa. Stisnula se u kratki kožni mantil kada je zaduvao prvi noćni vjetar, a jedan automobil se neočekivano zaustavio baš pored nje. Pogledala je ogorčene drugarice sa lijeve i desne strane i, ni sama ne znajući zašto, navukla kapu skoro do očiju, smjestivši se u toplo vozilo.

„Uhhh, hladno večeras!“ progovorio je glas pored nje.

Nije ga pogledala. Za nju su svi oni imali isto lice, baš kao što su im i dodiri bili jednaki. Umjesto odgovora o vremenu, hladnim tonom mu je izdiktirala cijene svojih usluga.

„Imam osjećaj da ti se žuri?“

„Ne, baš tebe čekam cijeli dan da pričamo o vjetru. Hajde, vozi.“

Muškarac je krenuo, pomalo iznenađen ovakvom drskošću. Gledajući u Slavičinu butinu umjesto na put, umalo je skrenuo u kanal.

„Oprosti, zanio sam se...“

„Idiote, hoćeš da me ubiješ?!“ kriknula je, a zatim sklonila njegov dlan sa svoje butine. Osvrnula se unazad da vidi vozi li iko iza njih, i tada je na zadnjem sjedištu, u polumraku, ugledala odbačen dugi, crveni šal.

Pogledala ga je u lice.

Vozio je sada mirno, povukavši ruku. Pa, to je bio on. Jovanov otac. Bezimeni gospodin Matić!

„Stani, molim te.“

„U čemu je problem?“ pogledao ju je, a ona je u tom sekundu shvatila da je on uopšte ne prepoznaje pod onom teškom šminkom i kapom.

„Ništa… Izvini sad ti. Vozi.“

Parkirao je nadomak šume, gdje nije bilo žive duše u radijusu od desetak kilometara.

„Pušenje, onda?“ upitala je hladnim tonom, skupljajući dugu kosu iza ušiju.

„Ne… Nisam baš mislio… Ovaj... Jebiga, prvi put mi je da radim ovo, znaš. Nisam takav, tačnije, ne umijem ja ovo...“

„Da nisi od onih koji zovu kurvu da se ispričaju jer ih kući više niko ne sluša?“

„Sad kad to reče, kao da sam već negdje čuo tvoj glas...“

„Ne lupetaj. Da znaš da i tu priču naplaćujem isto kao i seks.“

„Nema problema. Znaš… Moja žena je otišla. Ostavila me je sa djetetom. Zvao sam stariju sestru da ga čuva, došla je kod nas da živi i pomogne mi, bio sam potpuno izgubljen. Sandra, moja bivša, rekla je da ne razumije ljude poput mene – bez strasti, zakopane u poslovima... A ja sam samo želio da imaju sve, da im ništa ne fali. Moj sin ima devet godina, sutra mu je rođendan… i bukvalno me ne poznaje jer sam danonoćno u firmi. Prekjuče nisam više mogao da izdržim. Uzeo sam par slobodnih dana da razmislim da li da dam otkaz… Da prepustim sve nekom drugom prije nego što potpuno poludim.“

„Dobro, i? Kukavica su da to uradiš? Radije ćeš da odgajaš dijete koje ima sve materijalno, dok ti propuštaš njegovo odrastanje?“

„Neću… U pravu si. Upravo to je trebalo neko da mi kaže! O, Bože…“

„A nije bilo drugih žena poslije nje?“

„Jeste… Ali ništa ozbiljno. Do jedne, nedavno, koja mi se zaista dopala. Ali premlada je, mlađa od tebe sigurno. Ne vjerujem da bi sve ovo mogla da shvati…“

„Izvini“, Slavica je naglo izvukla cigarete iz torbice i zalupila vrata za sobom prije nego što je stigao da joj kaže da slobodno zapali unutra.

Nije bila pušač, niti je izašla samo zbog dima. Saznala je stvari koje su je dugo mučile. Čudilo ju je kako čovjek može potpunom strancu na ulici da povjeri najdublje tajne, dok nekome ko ga je potajno želio i u čijim je očima mogao da prepozna nadu, nije pružio ni mrvu šanse.

„Prošetaću odavde“, rekla mu je, provirivši ponovo u kola.

„Jesam li te nečim uvrijedio?“ upitao je, zagledajući je zbunjeno. Ona se uplašila da će je prepoznati, pa je samo odmahnula glavom i nestala u mraku.

Imala je priliku da proba sa njim. Sa jedinim kojeg je ikada željela. Ali ne ovako. Ne u ovoj ulozi, ne u ovoj odjeći. Sve je u njoj gorjelo, ali ne od strasti, već od očaja što ga ne može prosto zagrliti.

Neko joj je svirnuo iz mraka i ona se skamenila. Srećom, to nije bio gospodin Matić, ali je nevjerovatno ličio na njega. Prosečan čovjek u tridesetim, dovoljno tamne kose i svijetlih očiju.

Prosto je uskočila u taj auto, vođena čistim bijesom i bolom, i divlje mu se prepustila. Nepoznati čovjek se nije bunio, iako nije znao šta ga je snašlo. Ta noć pretvorila se u oluju – bila je pohotna, vrela, ona koju bi svaki muškarac poželio, ona koja se predaje do samog dna. Dopustila mu je da je uzme silovito, jahaće ga i prkositi mraku više od pola sata, pretvarajući svoj očaj u divlji, bezumni krik strasti, sve dok ga potpuno nije izmorila. Ali, otišla je mnogo prije svitanja.

„Koliko košta sve ovo?“ preznojen i izmrcvaren, mladi čovjek se poluobnažen uhvatio za debeo novčanik, gledajući je i dalje požudno.

„Ništa“, rekla je mirno, popravila frizuru i istrčala u noć.

Stigla je do svojih kola, gdje je provela ostatak noći spavajući. Rano ujutru, primijetila je svežanj novčanica kako joj viri iz torbice – onaj koji joj je ostavio gospodin Matić. Za priču, ne za seks. Za onih njegovih nekoliko rečenica. Nikada više nije saznala ništa o njemu, niti da li je u njemu zaista umrla svaka strast. Nije saznala čak ni to da se on zove Slaviša – da je bila samo jedna suptilna slova razlike između njihova dva imena.

Na putu za selo, svratila je u luna-park. Pod imenom Jovan Matić uplatila je nekoliko vožnji na vrtešci, kupila velikog bijelog medvjeda sa crvenim srcem na stomaku i ogroman paket slatkiša (bez čokolade), ostavivši radnici instrukcije da mu ih uruči svaki put kada tata dovede malog Jovana.

Još dugo je vidjela njegove oči u mraku, sjećajući se onog divljeg prodiranja i nasrtanja od kojeg su joj danima treperili i tijelo i duša.

„Pomagala sam drugarici u magacinu, na istovaru neke robe“, objasnila je majci kada ju je upitala zašto joj noćna smjena toliko traje. „Pa, pošteno je pomoći, a i novac smo podijelile. Rekli ste i sami da je bitno da se snađem i budem vrijedna.“

Svratila je do ordinacije posljednji put, samo da pokupi svoje preostale stvari i popije kafu sa čistačicom. Dragica još uvijek nije bila stigla. Jovanu su sada svi zubići bili zdravi, i mogao je konačno da se bavi ostvarivanjem svoje rođendanske želje.

„Kuda ćeš s tim tolikim koferom? Reci mi da nisi opljačkala neku banku?!“ upitala ju je masnokosa čistačica kroz smijeh.

„Ah, haha… Mnogo gore od toga!“ Slavica se sočno nasmejala.

Zaslužen odmor i šum morskih talasa, tamo negdje daleko, čekali su samo na nju.