Greh četvrtkom u Italiji: Ko je zapravo bio tajanstveni muškarac iz moje sobe

Kao mala, maštala sam da radim na televiziji. Četvrtkom bih vodila vremensku prognozu – u mojim prognozama je uvijek bilo sunčano i toplo. Ostalim danima bih izmišljala sočne peripetije o tajnom životu svojih lutaka, a hroniku bih redovno preskakala.

I dan-danas je tako.

Sa mojih petnaest godina, maštanja o televiziji zamijenile su ambicije moje majke da upišem medicinu, te sam je, nevoljno, poslušala. Vrlo brzo sam shvatila da to nije za mene. Nisam stigla ni do prve braunile, a već sam izrazila želju da se prebacim. Bilo gdje, samo da ne gledam ništa što ima veze sa medicinom. Tako sam se obrela u frizerskoj školi, jedinoj koja je imala slobodna mjesta. Život mi se brzo sveo na društvo koje je nezainteresovano odlazilo na časove, vraćalo se s njih i duge školske sate provodilo u obližnjem kafiću, trošeći teško ušteđeni novac na kafu i nekoliko cigareta.

Željela sam više od života i smatrala da ću umrijeti za školskom klupom ako nešto ne promijenim.

To „nešto“ ubrzo se pojavilo u tom istom kafiću, par godina starije od mene. Uvijek je nosio crni kačket, mirisao na cigarete i svježe mlijeko, i držao me je kao malo vode na dlanu. Već sa devetnaest godina uzela sam njegovo prezime. Umjesto makaza, u rukama sam držala šoljice za espreso, prala ih, uredno slagala na rafove, a zatim punila kafom kad god bi moj veseli muž zacvrkutao da gosti žele jedan kraći i jedan duži s mlijekom. Radili smo u kafiću njegovog oca dok se ne „snađemo“ i ne prezimimo dugu, mračnu zimu u kakvu sam zapala nakon svađe sa svojima, jer od prvog dana nisu odobravali moju odluku.

Nekoliko dana prije nego što ću napuniti dvadesetu, ušao je u spavaću sobu, pomalo pripit, i navalio na mene, kidajući mi spavaćicu. Jedinu koju sam imala i koju sam, kako se kaže, čuvala kao oči u glavi. Kidao ju je kao pomahnitali pas, palacajući jezikom po mojoj goloj dojci, dok sam ja kiptjela i od bijesa i od strasti. Držala sam ga za glavu dok me je širio toliko jako da sam mislila da će me slomiti pod naletom svog silovitog nabijanja.

Kada je završio, dok sam ja, mokra i zadihana, pokušavala da ustanem i dođem sebi, iznenada je izjavio da se selimo.

Tek tako, iznenada. Nisam znala ni gdje ni kada. Jedino što je dodao bilo je da spakujem ono malo stvari i da mu vjerujem. Nakon toga je zaspao.

Idućeg jutra, mamuran ali posve entuzijastičan, upoznao me je sa planom koji je skovao nekoliko dana ranije: „Idemo u Italiju! Radiću na građevini!“

Od svih inostranih blagodeti do tada sam vidjela jedino Grčku, na petodnevnoj ekskurziji sa školom. Ostala mi je u sjećanju grupa obnaženih Grka koji su skakali u more mrdajući zadnjicama, kao i brza reakcija naše razredne koja nam je zaklonila pogled svojim tijelom, praveći se da je strašno zainteresovana za predstojeću posjetu fabrici za preradu kože. No, nije uspjela – u glavi sam i dalje imala bljesak tih zategnutih tijela.

„Kakva Italija, kakva građevina? Urazumi se!“ vrisnula sam, doduše više iz straha da se šali sa mnom, nego iz straha da ću izgubiti ovaj „privilegovani“ život u kojem od sedam do sedam perem šolje i čaše, trpeći poniženja njegove porodice.

Kada je šok popustio, objasnio mi je: on će raditi na građevini, a ja ću sjedeti u stanu kod njegovih prijatelja i čuvati njihovo dijete. „Dete ne ide u školu“, govorio je, „tvoje je samo da se igraš sa njom.“

Pristala sam vrlo brzo. Kada ste mladi, zaljubljeni i ubijeđeni da nemate šta da izgubite, pristanete na sve što vam život servira – pa makar to značilo i odlazak u zemlju u kojoj ćete jedinu osobu koju poznajete viđati svega nekoliko puta mjesečno, živeći sa potpunim strancima.

Tih godina je izašao i onaj film „Jedi, moli, voli“ i ja sam, zaista, očekivala da me dočeka italijansko zelenilo, ljubav na svakom koraku i harmonija u stomaku dok lagano žvaćem pastu koja klizi niz grlo, osjećajući milost i ekstazu baš kao Džulija Roberts.

Umjesto svega navedenog, dočekali su nas sivi kontejneri prepuni smeća, jata golubova koji vam skaču na glavu kao na leš i onaj nesnosni smrad kanalizacije od kojeg vas ne bi spasile nikakve gas-maske.

Stan njegovih prijatelja bio je mali, jedva dovoljan za tročlanu porodicu. Ona je radila u fabrici papuča, on na građevini, a ja sam čuvala malu djevojčicu i plela joj kikice. Jedino je tada bila mirna, a to je ujedno bilo i jedino čega sam se sjećala iz frizerske škole. Sve ostalo pretvorilo se u tragikomediju.

Ujutru, dok mala spava, odlazila bih do obližnjeg parka i dugo sjedela na klupi, skoro čitav sat. Nisam vrtjela nikakve posebne filmove po glavi, ali sjećala sam se svog djetinjstva u kojem se, očito, nešto duboko sakrilo i i dalje mi nije dalo mira. Sjećala bih se dede, jedine muške figure koja je stalno bila tu. Tata je radio, mama je radila, tata se nervirao jer nikada nema dovoljno para, a mama je pričala da na ljetovanje neće ići čak ni kada bude u penziji, dok njene koleginice idu dvaput godišnje. Mislim da je tati to strašno išlo na živce, pa je nekoliko puta zalupio vratima i izletio iz stana kao da je izbio požar. Mama bi se onda lijepo obukla, pa bi i ona odjurila nekud, a ja bih sedela sama na podu i razgovarala sa lutkama.

No, odrastanje sa deda Petrom bilo je drugačije. Imao je nekoliko konja i svoju ličnu, malu ergelu. Vikende sam provodila kod njega. Učio me je kako se konj timari i kako se sedla. Jedino što nisam uspjela da naučim bilo je jahanje – bojala sam se visine, pa smo se oboje složili da to odložimo dok još malo ne porastem. Nisam dočekala dedino obećanje; otišao je rano, sa nekim čudnim spokojem, i ja sam ponovo ostala sama među razbacanim knjigama, pokušavajući da utopim tugu besomučnim čitanjem.

Jednom prilikom, sjećam se, govorio mi je dugo, polako i temeljno, dok sam se ja, sva nervozna, premještala s noge na nogu. Urezala mi se ta jedna rečenica koja je, gledana odavde, dobila oblik predskazanja:

„Konj osjeća ljude, mala moja. Osjeti on sve. Vidiš kako je miran dok ga timarim, dobri moj Doro, oči moje. Priđi mu, pomazi ga. Hajde, slobodno.“

Prišla sam nezainteresovano, očekujući da crni Doro isplazi jezik i oliže mi dlan kao u crtanom filmu, ali on se odjednom podigao na zadnje noge, a nozdrve su mu se toliko raširile da sam pobjegla glavom bez obzira. Deda je jedva uspijevao da ga smiri, a ja sam počela da drhtim, šćućurena pored ograde. Kada ga je vezao, udaljio se i rekao:

„Ti si nemirna duša, mala moja. Nemirna duša. I ako ne smiriš tu dušu, život će.“ Pričao je više sebi u bradu, ali dovoljno glasno da čujem i dovoljno duboko da mi se ureže za cijeli život.

Prijatelje mog muža, sa kojima sam dijelila životni prostor, viđala sam češće nego njega samog. Živio je sa dvojicom kolega u susjednom mjestu. Čuvanje djevojčice mi je išlo od ruke, ali nakon što je njena majka napustila posao u fabrici papuča, pitali su me da radim umesto nje. Tako sam, umjesto klupe u parku, dobila plavu kecelju kojom sam mogla cijela da se obavijem dvaput, i radno vrijeme od dvanaest sati – dovoljno dugo da zaboravim svu gorčinu kada bih uveče, umorna i nervozna, prebirala po glavi tražeći način da se izvučem. Nije mi polazilo za rukom. Dani su postajali sve duži, sat je usporio, a moje tijelo je poprimilo izgled žene od šezdeset godina, iako sam imala jedva dvadeset.

Požalila sam se mužu jednom prilikom.

„Nije tebi, bre, uopšte loše, barem si unutra. Kakva bi bila da visiš na sto metara visine? Pitao bih te tad.“ Razumno gledano, bio je u pravu, ali je i sam bio toliko umoran da mu se svaka rečenica završavala sa: „A ti uzmi pa se vrati.“

Tada bi proradila nemirna duša deda Petra. Po cijenu života nije dolazilo u obzir da se vratim. Mogla sam da radim i da trpim, okružena nervoznim ženama koje su se toliko svađale na italijanskom da nisam razumjela ni riječ. Jedino sam često čula „stronza, stronza, stronza“ – govorile bi to neke dvije, pokazujući prstom na mene. Mjesecima kasnije naučila sam da to znači kučka. Ili kurva, kako vam je draže.

Da život miješa karte onako kako mu se prohte, osjetila sam na sopstvenoj koži brže nego što sam bila spremna.

„Ima jedna starica, blizu joj je osamdeset godina, rodom je iz Bosne. Živi sama u blizini, pa joj je potreban neko da sjedi sa njom, kuva, čisti, pere... Sve što ide uz to. Možda bi mogla tamo, ako joj se svidiš, ubola si premiju. Mi čekamo drugu bebu“, ispričao mi je muškarac kod kojeg sam živjela. Ja sam samo treptala i klimala glavom kao da sam željela da mi otpadne s ramena i tresne o zemlju. Bila sam im simpatična, najviše zato što me je njihova djevojčica voljela, ali prilike su se promijenile, a njihov mali stan postao je pretesan za sve nas.

Tako sam se našla u predsoblju stana starije gospođe, čekajući da me pozove.

Julija je živjela sama na četvrtom spratu prelijepe zgrade. Čitav stan je mirisao na vanilin-šećer, a u svakoj sobi morala su da budu minimum dva buketa cvijeća. To cvijeće je kasnije presovala i od njega pravila slike i čestitke, tako da sam za samo dva dana postala dostavljač cvijeća, kreativni direktor, marketinški stručnjak, kuvarica, spremačica i psiholog.

Iako u poznim godinama, sve je držala u malom prstu. Frapirala bi se kada bi me čula kako uzdišem dok posežem za čašom vode – smatrala je to uvredljivim za moje godine. Dopadalo joj se što govorim „naški“. Tamo, u tuđini, svi jezici koje razumijemo stapaju se u jedan jedini – „naški“.

„Tako sam bila glupa kada sam bila mlada“, često bi mi pričala. Pila je isključivo domaću kafu sa tačno tri kašičice šećera, i zavidjela sam njenom želucu na tom kapacitetu, mada joj to nikada nisam rekla. Nasmiješila bih se kiselo, grickajući gornju usnu i misleći u sebi: Glupa? Nemoj da ti ja održim lekciju iz gluposti. No, ćutala sam, smješkala se, kuvala kafu, prala šolje, mijenjala ustajalu vodu u vazama i zabavljala je razgovorom o knjigama koje je zdušno voljela. Dopadalo mi se što u njenom životu za sve postoji tačna satnica. Jedna kafa, druga kafa, obrok, šetnja, čitanje, šetnja, serija, kafa... i on.

On se pojavio četvrtog dana od mog prelaska kod nje.

„U tačno 15:15 časova doći će jedan gospodin. U 18:15 on će izaći iz stana. Ti ćeš za to vrijeme biti napolju. Ne zanima me gdje. Dužna si da se vratiš u tačno 18:16 časova“, rekla mi je na brzinu. Gledala sam kako se udaljava u nekom crnom ogrtaču i sjećam se da sam pomislila ima li uopšte išta ispod njega. Sama pomisao na njeno tijelo u tim godinama bila mi je strana i izazivala mi je komešanje u stomaku, ali sam te slike brzo odbacila.

Iako njena namjera nije bila da ga vidim, nisam izdržala. Preko puta zgrade nalazila se mala piljara, a iza nje maleni park sa tri drveta debelih stabala. Sakrila sam se iza jednog i posmatrala. Drhtala sam. To se nije ticalo mene, ali me je u stomaku prožimalo neko toplo, slatko uzbuđenje.

Pojavio se u plavom odijelu, savršeno očešljan, u cipelama koje su se presijavale na suncu. Izašao je iz taksija tako siguran u sebe, muževan i nekako buntovnički nastrojen sa stilom i elegancijom karakterističnom za tu zemlju. Na prvi pogled procijenila sam da nema više od pedeset godina. Kada je ušao u zgradu, okrenula sam se i otišla u park da provedem naredna tri sata. Tačno u 18:16 ponovo sam bila ispred Julijinih vrata. Njega više nije bilo.

Julija se tako glasno smijala, pokušavajući da napravi piruetu, da sam se uplašila da će joj iskočiti kuk. Pritrčala sam da je zaustavim, no nju je to još više zabavljalo. Na kraju me je prvi put ponudila kafom: „Možemo je popiti dok mi traje serija. Skuvaj dvije.“

Od tog dana shvatila sam da misteriozni muškarac dolazi samo četvrtkom i uvijek u isto vrijeme. Đavo mi nije dao mira, pa sam iduće nedjelje ponovo stajala sakrivena iza stabla. Ovog puta nosio je crni sako i potpuno crno odijelo; činilo mi se da je samo kravata ostala ista – jarkocrvena.

Nisam prestajala da razmišljam o tome. Kad god bih pitala Juliju za njega, prekorila bi me – prvo pogledom, a onda i rečima: „Ko se miješa u tuđa posla? Nepristojna, halapljiva i sobom nezadovoljna osoba! Upamti, tuđe stvari su samo tuđe stvari.“ Ponavljala sam to kao mantru i djelovalo je, sve do narednog četvrtka kada bih ponovo posmatrala njegov ulazak. Svaki put bih se tresla sve više.

Jednog četvrtka sakupila sam hrabrost i neposredno prije njegovog izlaska našla se ispred samog ulaza. Sudarili smo se na vratima. Prvi put sam mu vidjela lice izbliza. Imao je kratko podšišanu bradu i nekoliko sitnih mladeža na lijevom obrazu – bilo je to upečatljivo, lijepo svedeno lice sa smeđim očima koje su nalikovale na lješnike. Njegov miris je bio specifičan; podsjetio me je na djetinjstvo, kada bih šišarke bacila u otvoreni plamen i kada bi se miris gareži pomiješao sa mirisom lavande koju mi je baka stavljala u zimske kapute protiv moljaca.

Nije bio iznenađen, djelovalo je kao da me očekuje.

„Vi radite kod Julije?“ upitao me je na italijanskom, koji sam tada već razumjela. Samo sam klimnula glavom.

„Ja sam Andrija, agent za nekretnine“, dodao je.

To ime me je podsjetilo na naše krajeve, pa odlučih da okušam sreću na našem jeziku: „Ja radim ovdje, da. Julija je divna žena.“ Počela sam da mucam, nesposobna da shvatim šta uopšte radim.

„Naše gore list! Pa time je zadovoljstvo svakako veće. Koliko radite kod Julije?“ bio je zainteresovan da nastavi razgovor.

„Vrlo kratko, no ako zakasnim, bojim se da to više neće biti slučaj“, pribojavala sam se čuvenih 18:16.

Andrija je samo klimnuo glavom, blago se nasmiješio i krenuo niz ulicu, ali sam njegov pogled i dalje osjećala na sebi. Bilo je nečeg čudnog u vezi sa tim čovjekom. Srećom, starica nije primijetila da sam zakasnila – od silnog uzbuđenja zaboravila je na sat. Donijela sam joj kafu i ostavila je da uživa u seriji.

„Zašto ti ne popiješ sa mnom?“

Slagala sam je da me boli želudac.

„Tako mlada, a tako puna bola. Moraš se riješiti toga“, savjetovala me je.

Jedino o čemu sam razmišljala bio je njihov odnos. Trudila sam se da pronađem bilo kakvu vezu, ali ništa se nije uklapalo, osim ako taj agent nije bio neki prevarant ili fetišista. Iako sam tokom godina bila borac protiv predrasuda, ovog puta sam povjerovala u jednu.

Prilikom naredne Andrijine posjete odlučila sam da više ne stojim iza stabla. Smatrala sam da sam nahranila radoznalost, no ovog puta je on čekao mene. U krem odijelu, sa istom onom jarkocrvenom kravatom, stajao je malo niže od ulaza. Imala sam tačno tri minuta do termina za povratak.

„Hteo sam da predložim nešto. Ne plaši se, nemaš razloga. Iduće nedelje slaži da izlaziš ranije, izmisli bilo šta, upaliće. Ja ću te čekati ovdje. Volio bih da te upoznam“, bile su njegove jedine riječi. Nije sačekao moj odgovor, samo je zamahnuo rukom i otišao niz ulicu.

U sebi sam već odbila predlog. Uporno sam ga odbijala čitave večeri i narednog dana, ali kasnije, uveče, našla sam se u nebranom grožđu. Moja lucidna narav počela je da me zapitkuje: šta dobijam, a šta gubim? Zašto da i zašto ne? Glava mi je bila teška i bolna.

Zaspala sam pred zoru, uznemirena trncima koji su mi mileli butinama, međunožjem i mozgom. Bilo ih je svuda. Po povratku iz cvjećare, zatvorila sam se u toalet dok je Julija ispijala kafu. Nabrzinu skinuh uske farmerke i gaćice, pa svom težinom dlana počeh da se trljam kao luda. Kako je samo prijalo dok su mi sokovi pljuštali na sve strane, topli i mokri niz butine! Koža me je svrbjela do ludila, trljala sam se, prstima ulazila unutra, na ivici da vrisnem. Jedva se suzdržah, grizući gornju usnu dok mi i posljednja kap orgazma nije iscurela. Moja unutrašnjost je pulsirala, izmučena prstima, natopljena sokom kakav mjesecima nisam osjetila, terajući me da pocrvenim baš kao ona Andrijina kravata – u jarkocrvenoj nijansi.

Prelomila sam u trenutku dok sam brisala tragove: Smisliću nešto, pa šta bude! Istog trenutka sam otišla da promijenim vodu u vazama, cvrkutava poput vrapca. Pomisao na slobodu da uradim ono što želim bila je bolno slatka.

Muža sam vidjela idućeg dana. Pevušio je neki narodnjak, pa me zagrlio – osjetila sam da to radi više prijateljski.

„Da si u zatvoru, češće bih te viđala“, rekla sam čim me je pustio.

„Pitao bih ja tebe... Kakva je gazdarica? Moja je...“ prstom mi je pokazao da je vlasnica stana u kojem je živio čista desetka. Do tog trenutka takve šale su bile samo šale, ali nakon susreta sa Andrijom postale su mi mučne. Ili sam krala svoju krivicu prebacujući je na njega, ili je u tom osmijehu zaista nečeg bilo. Ženska intuicija mi nikada nije spavala. Rastadosmo se uz dogovor da se za nekoliko mjeseci preselimo u Udine. „Tamo ima više naših“, reče mi i ode.

Po povratku, zamolila sam Juliju da mi narednog četvrtka da slobodno veče.

„Zašto baš četvrtak?“ pitala me je ispitivački. Mogla bih se zakleti da sam se osjećala baš kao Raskoljnikov na ulici – kao da svi znaju šta sam uradila, iako niko nije obraćao pažnju. Griža savjesti je bila jaka. Slagala sam da mi dolazi rođaka iz Srbije da mi donese neka dokumenta. Pristala je, ali me je zamolila da uredno poredam sve posteljine iako su već bile složene. Bio je to njen način da me suptilno kazni, poručivši mi da se ni njena intuicija od osamdeset ljeta nije ugasila.

Tako je ponovo došao četvrtak. Odlučila bih da obučem jedinu haljinu koju sam ponijela – dugu, crnu. Bilo je toplo aprilsko vrijeme, malo kišovito, pa sam obula baletanke. Pustila sam kosu, blago je pročešljala i, omamljena sopstvenom glupošću, pozdravila se sa Julijom. Bila je unezvijerena Andrijinom posjetom, a ja nisam znala kud sam krenula. Da li me je zanimalo šta oni rade tri sata zatvoreni u stanu, ili šta ću ja uraditi kada se sastanem sa njim? Sve je bilo u magli.

Nekoliko minuta nakon što je on izašao iz stana, sreli smo se na uglu zgrade. Počela je kiša, a ja sam, šćućurena pod nakrivljenom nadstrešnicom, gledala lijevo-desno da odnekud ne iskrsne Julija. Bio je sam.

„Znao sam da ćeš pristati“, reče mi odmah, pa krenuh za njim na suprotnu stranu ulice.

„Ne znam ni gdje sam krenula.“

„Ne moraš baš odmah ni da znaš.“

„Mlada si, ima vremena... za sve, za život.“

„Imam ja život.“

„Imaš, ali nisi srećna.“

„Pa kako i da budem?“ Tu sam se zaustavila, gledajući ga kako se smije. Došlo mi je da ga ošamarim, pa da ošamarim sebe i nestanem, ali ostala sam zalijepljena za trotoar. Popravljao je kravatu i revere na sakou, a ta njegova uglađenost me je još više nervirala.

„Da ti kažem nešto, ta tvoja vatra me je i privukla. Osjeti se to“, zagledao mi se u oči, pa u vrat, grudi i koljena. Napravila sam korak unazad.

„Ne moraš da mi persiraš“, prekinuo me je.

„E pa dobro, da te pitam – šta hoćeš od mene?“

Tako je počelo. Pričao je o sebi, o migracijama iz Bosne u Sloveniju, pa u Italiju. Posao u kuhinji zamijenio je nekretninama, pa pokrenuo nešto svoje. Julija se tu zatekla prošle godine kao jedina nasljednica pokojnog muža. Željela je da proda stan u kojem smo živjele, ali ga zavlači već više od godinu dana, a taj stan vrijedi mnogo. Nisam izdržala da ne pitam: „Da li ste u vezi?“

Ustuknuo je, pa se zakikotao: „Ona je možda bila lijepa u mladosti, ali mislim da ni ona, a ni ja ne želimo takav vid saradnje.“ Ne znam zašto, ali mi je laknulo.

Počeo je da me razuvjerava kako mu je zapravo samo falio razgovor: „Dolazim kod nje i ostajem tri sata. Kod nje je sve jasna računica, nema minuta prije ni poslije. Obično me ponudi kafom koju ne pijem, pokaže mi one slikovnice od suvog cvijeća, a ostatak vremena igramo šah.“

Sada sam se i ja zakikotala: „Ja ne znam da igram šah, doduše, nije me ni pitala.“

„A ne, jasno je napomenula da želi da se takmiči samo sa muškarcima. Pobijeđuje me, a ne puštam je, časna riječ.“

„Dopada mi se, ona je možda i najbolja prema meni ovde“, progovorih konačno iz duše.

„Nacija je ovde takva. U prvih nekoliko mjeseci te neće ni primijetiti, biće hladni i suzdržani. Poslije šest mjeseci te jednostavno zapamte i već se smiješe, navikli su. Znaju da je to borba, nisi njihova, ali nisi došla ni da ih kvariš. Znaju da budu i glasni, temperamentni, prave bombe. Pucaju i oni po šavovima.“

„Za neke žene u fabrici gdje sam radila bila sam stronza“, dodala sam, a njemu se brk malko nasmešio. Iskrivio je usne, pa me ovlaš dodirnuo po obrazu: „I da jesi stronza, dopadaš mi se.“

Odćutala sam povratak do zgrade. Ponovo smo stali sa suprotne strane zida i samo se gledali. Kako je padala kiša, gornji dio haljine mi je bio malo mokar. Osjećala sam težinu tkanine na koži. Podigao je ruku, zaustavio prst na mojoj usni, pa se spustio niz bradu do vrata. Pravio je krugove prstom, spuštajući se do ključne kosti i grudi. Podignute glave sam posmatrala kako mi stiska dojku preko mokre haljine. Bradavice su nabubrile, stežući se pod njegovim dodirom.

„Narednog četvrtka, kada se budeš vratila u stan, čekaću te u tvojoj sobi. Mala soba, odmah pored toaleta za goste, je li ta?“ Samo sam klimnula glavom. „Sakriću se, Julija me nikada ne prati. Praviću se da sam zatvorio vrata, a onda ću samo ući unutra i čekati te. Znam da to želiš, zato nemoj ništa da govoriš. Kada obaviš sve sa njom, dođi u sobu... Hajde, penji se gore sad.“

Dao mi je instrukcije i otišao niz ulicu. Odmah sam krenula gore, otključala vrata i zatvorila se u sobu. Nabubrelo međunožje me je peklo. Tuđi prsti su me dirali, stiskali mi dojku, i sada, obnaženih grudi, stiskam ih i ja, naslonjena na ormar, meseći ih dok se nadimaju od žudnje.

Bila sam kao zapeta puška. Na dan njegovog dolaska riješila sam da ne obučem gaćice. Nosiću samo čarape i haljinu, da olakšam stvar.

Ta tri sata u parku tog četvrtka pamtiću dok sam živa. Zapamtila sam svaku ogrebotinu na drvenoj klupi, svaki urezani inicijal u kori drveta: Toni, Barbara, Silvija, Adam, Elena, Silvio... Oteturala sam se do zgrade kao pijana. Shvatila sam da jarko želim da njegov plan uspije i da zaista bude u toj sobi.

Juliju sam ponudila kafom. Prihvatila je, vesela kao i obično, a meni je od straha srce silazilo u pete. Sjedela sam u kuhinji i bjesomučno redala posuđe, hodajući kao po jajima. Nakon što je otišla na spavanje, čekala sam još trideset minuta sjedreći u malom toaletu za goste. Ako je Andrija u sobi, dijelio nas je samo jedan zid.

Uzdahnula sam i otvorila vrata. On se nasmiješio sa kreveta. Bio je zgodan tako, bez sakoa i kravate, u plavoj košulji. Gledao me je, a ja sam stajala kao kip, potpuno mokra od uzbuđenja. Ćutke mi je dao znak rukom, pokazujući na svoja grudi, pa je razmaknuo košulju. Želio je da i ja to učinim. Podigla sam bluzu, crni brushalter je iskočio sa nabubrelim grudima. Šta me je to toliko palilo i tjeralo da rizikujem sve što imam?

Kao omamljena, klekla sam ispred kreveta i uzela njegovu muškost u usta – bila je tvrda, kruta i obrezana. Počela sam da mu ližem glavić, dotičući jezikom sam vrh, pa se sjurila do korijena, lapćući halapljivo kao da sam žedna. Željela sam da uzdahne, da me uhvati za kosu i nabija na sebe. Stisnuo me je koljenima, ne dajući mi da se pomjerim. Pušila sam tako dobro i gladno da sam samu sebe zadivila, kao da sam time izbacivala sav nakupljeni stres i svetila se sebi za svako pretrpljeno poniženje.

Uhvatio me je za kosu i počeo jako i duboko da me nabija. Slobodnom rukom sam stiskala sopstvenu dojku, mazeći bradavicu. U sobi je bio mrak, tek je tračak prigušenog svjetla dopirao sa lampe, i u tom polumraku vidjela sam njegove vatrene oči. Poželjela sam da mi napuni usta, ali on je imao druge namere. Ustao je, grublje me odgurnuo iz svojih usta i podigao me na krevet. Tada me je prvi put poljubio – gladno i strastveno, dok su nam se jezici preplitali do samog grla. Pljuvačka i znoj su se miješali, klizeći mi niz bradu, zajedno sa jednom suzom koja mi je skliznula niz sljepoočnicu od siline emocija.

Naslonio me je na ivicu kreveta i svukao mi čarape. Gola guza se vinula u vazduh, a on je počeo grubo da zabija prst po prst u moju mokrinu. Zagrizla sam bijeli, uštirkani jorgan svom snagom da bih prigušila vrisak i spriječila da se Julija probudi. Željela sam da vrisnem da sam njegova, da mu se dajem bespogovorno. Jecala sam u znoju dok mi je prebirao po nabubrelom međunožju, stenjući muški.

U tom trenutku se potpuno zakucao u mene. Presjekao me je spoj bola u stomaku i olakšanja u koljenima. Jebao me je pomahnitalo, ne štedeći me ni sekunde. Nije mi trebao ni cijeli minut – tako napaljena, počela sam divlje da svršavam, da se grčim, grizem jorgan i grokćem poput ranjene životinje dok me je ludački uzimao. Zabijao se snažno, držeći me za kukove, postajući sve veći i jači. Snažno me je uštinuo za dojku, a onda se brzo izvukao i nekontrolisano svršio po mojoj guzi i butinama.

Ostala sam da ležim gola i mokra. Osjetila sam njegov poljubac u obraz, a zatim čula zvuk zakopčavanja šlica, kaiša i njegovo nečujno iskradanje iz sobe. Tek nakon desetak minuta došla sam sebi, obrisala se peškirom, a u ranu zoru vrelom vodom sprala sve tragove greha sa sebe. Bila sam ispunjena, iako moralno potpuno posrnula.

Narednih nekoliko dana obavljala sam poslove sa čudnim spokojem, zabavljajući Juliju više nego ikada.

Tog četvrtka, Julija mi je rekla da nema potrebe da izlazim napolje, jer dolazi agent za nekretnine da pogleda stan. Pričala je o svom imanju na kojem rastu limunovi, ali meni su se kolena odsjekla. Pred očima sam vidjela samo Andriju kako me uzima. Morala sam biti tu, a željela sam da propadnem u zemlju.

Kada se zvono oglasilo, nespretno sam otvorila vrata. U hodniku je stajao znatno mlađi muškarac sa naočarima i aktovkom, u smeđoj rolci i sakou. Pružio je ruku ka meni.

„Da vas upoznam, ovo je moja nova pomoćnica, a ovo je Marko, agent za nekretnine koji će pogledati stan i procijeniti vrijednost. Uđi, Marko, izvoli“, govorila je Julija iza mojih leđa.

U tom trenutku, meni više ništa nije bilo jasno.